Uoči 23. izdanja PRO PR konferencije, koja će se od 26. do 28. ožujka 2026. održati kao jedno od ključnih regionalnih okupljanja stručnjaka iz područja odnosa s javnošću i strateške komunikacije, konferencijski program i ove godine okuplja relevantna imena iz institucionalnog i profesionalnog okruženja.
Među sudionicima konferencije je i Jovana Bojović, savjetnica predsjednika Vlade Crne Gore i rukovoditeljica Službe za odnose s javnošću.
Bojović je doktorandica na studiju Međunarodnih odnosa, a magistarski i preddiplomski studij završila je na Univerzitetu Crne Gore. Profesionalni angažman u Vladi Crne Gore započela je 2010. godine kroz pripravnički staž u Kabinetu predsjednika Vlade, nakon čega je karijeru nastavila uglavnom u području odnosa s javnošću.
Od srpnja 2022. obnaša dužnost savjetnice predsjednika Vlade i rukovoditeljice Službe za odnose s javnošću, gdje aktivno doprinosi razvoju i pozicioniranju strateške komunikacije na državnoj razini.
S obzirom na Vašu ulogu savjetnice predsjednika Vlade i voditeljice Službe za odnose s javnošću Vlade Crne Gore te Vaše dugogodišnje iskustvo u institucionalnoj komunikaciji, što smatrate ključnim porukama javne uprave prema građanima?
Kroz višegodišnje iskustvo u javnoj upravi imala sam priliku svjedočiti različitim politikama, a samim time i različitim komunikacijskim prioritetima koji ih prate. Stoga bi odgovor na ovo pitanje, s ove vremenske distance, zahtijevao i širu elaboraciju.
Ipak, bez obzira na sve razlike, ključna poruka javne uprave prema građanima jest poruka povjerenja u institucije sustava. Bez izražene svijesti o važnosti tog segmenta upravljanja, ali i bez stvarne posvećenosti njegovu jačanju, teško je govoriti o provedbi bilo koje druge politike ili prioriteta.
Drugim riječima, bez povjerenja u institucije koje provode određene politike teško se može izgraditi i povjerenje u same politike. Upravo zato riječ je o komunikacijskoj poruci koja mora imati stalnu prisutnost u javnom diskursu, uz aktivnosti koje to povjerenje sustavno jačaju.
Svaka vlada ima svoju viziju, programske ciljeve i političke prioritete. Koji je, prema Vašem iskustvu, najveći komunikacijski izazov u takvom kontekstu?
Ako izuzmemo svakodnevne operativne izazove poput kadrovskih ili resursnih pitanja, najveći komunikacijski izazov s kojim se danas suočavamo, iz strateške perspektive, jest očuvanje kredibiliteta institucija i povjerenja javnosti u uvjetima sve sofisticiranijih hibridnih prijetnji, prije svega kroz širenje dezinformacija.
To nije periferno komunikacijsko pitanje. Riječ je o fenomenu prepoznatom i na međunarodnoj razini jer dezinformacije imaju potencijal potkopavati institucionalni autoritet, narušavati društvenu koheziju te otežavati donošenje i provedbu javnih politika. Odgovor na takav izazov mora biti strateški, koordiniran i dugoročno usmjeren na jačanje otpornosti društva.
U tom kontekstu Vlada Crne Gore radi na izradi Strategije umjetne inteligencije za razdoblje 2026.–2030., dok se paralelno, u bliskoj suradnji s međunarodnim partnerima, razvijaju mehanizmi za suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i jačanje kibernetičke sigurnosti. Poseban značaj ovom pristupu daje činjenica da je Crna Gora nedavno postala sjedište Regionalnog centra za kibernetičke kapacitete Zapadnog Balkana (Western Balkans Cyber Capacity Centre – WB3C), osnovanog u partnerstvu s Francuskom i Slovenijom.
Ako pak govorimo o širem društvenom izazovu, rekla bih da danas ljudi sve češće slušaju kako bi odgovorili, a sve rjeđe kako bi razumjeli.
Mijenja li umjetna inteligencija način komunikacije Vašeg ureda i u kojoj mjeri može utjecati na transparentnost komunikacijskih poruka? Susrećete li se pritom s izazovom lažnih vijesti?
Na to sam djelomično odgovorila i u prethodnom pitanju. Najkraći odgovor je – da.
Umjetna inteligencija može biti vrlo korisna u komunikacijskom radu, ali samo ako je koriste profesionalci koji dobro razumiju svoj posao. Problem nastaje kada se pravila struke preskaču ili kada se osnovna načela komunikacije ne poznaju dovoljno dobro. U takvim situacijama rezultat može biti neupotrebljiv, a ponekad i potencijalno problematičan.
Upravo zato, kako bismo smanjili prostor za pogreške, osobno se i dalje u velikoj mjeri držim konzervativnijeg pristupa institucionalnoj komunikaciji.
Govorit ćete na međunarodnoj PRO PR konferenciji. Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno povezivanje stručnjaka za odnose s javnošću, osobito u javnoj upravi?
Iako to ne činim često, odgovor na ovo pitanje dat ću riječima Njegoša:
„A ja što ću, ali sa kime ću? Malo rukah, malena i snaga.“
Profesija odnosa s javnošću sve više dobiva na značaju upravo zbog rastućih izazova s kojima se suočavamo. Zato smatram da je važno snažnije povezivanje cijele struke. Interese profesije, ali i adresiranje određenih izazova, daleko je učinkovitije artikulirati kroz zajedničko djelovanje profesionalaca nego pojedinačno, uz puno uvažavanje individualne ekspertize i rezultata.
Upravo je to jedan od razloga zašto se posebno radujem sudjelovanju na ovoj konferenciji, platformi koja će nesumnjivo doprinijeti razmjeni iskustava i, nadam se, otvoriti nove modele suradnje komunikatora iz privatnog i javnog sektora.
Koji biste savjet dali kolegama koji rade u javnom sektoru, bez obzira na njihovu poziciju?
Jedna riječ – sadržaj.
Vrlo je važno razlikovati informaciju od poruke, a upravo sadržaj čini ključnu razliku između ta dva pojma. Moramo biti svjesni snage riječi, njihovog redoslijeda, načina na koji ih izgovaramo i konteksta u kojem ih plasiramo.
Upravo tu leži i zamka prividne lakoće komunikacije koju donose društvene mreže i umjetna inteligencija.
Komunikatori su, na neki način, kroničari vremena u kojem žive. Institucionalna komunikacija posebno je važna jer predstavlja svojevrsnu arhivu koja jednog dana piše povijest. Svijest o tome dodatno nas obvezuje da ostavimo kvalitetno svjedočanstvo o vremenu u kojem radimo i rezultatima koje postižemo.
