S Petrom smo porazgovarali o aktualnom stanju u medijima i novinarstvu, izazovima struke i prilagodbi novinarskog obrazovanja u digitalnom dobu.
Doc. dr. sc. Petra Kovačević je stručnjakinja na području televizijskog novinarstva i medijske produkcije. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, vodi smjer Televizija te predaje na kolegijima “Uvod u novinarstvo” i “Novinarski istraživački laboratorij” i „Vizualna kultura“. Njezina akademska karijera obogaćena je doktoratom iz novinarstva stečenim na Sveučilištu u Cardiffu, s fokusom na rješenjima orijentirano novinarstvo na BBC-u. Osim akademskog rada, Petra je zadužena za TV Student, pružajući studentima praktično iskustvo u medijskoj produkciji.
S Petrom smo porazgovarali o aktualnom stanju u medijima i novinarstvu, izazovima struke i prilagodbi novinarskog obrazovanja u digitalnom dobu.
Na čemu trenutačno radite i imate li u planu neke nove projekte ili suradnje koje jedva čekate podijeliti?
Zasad sam jedna od onih kojoj je teško odbiti dobru ideju, pa dođu periodi – kao ovaj – kad mi se događa sto stvari istovremeno, a svakoj se želim posvetiti do kraja. Neki to zovu frustracija, a neki izazov. Ustvari je oboje pomalo. Odnedavno sam voditeljica Televizije Student, nadam se donekle dostojna nasljednica svoje mentorice, profesorice Tene Perišin.
Na FPZG-u osnivamo Medijski centar koji će obuhvaćati i TVS, kultni Radio Student i Global kroz koji će se ostvarivati cross-medijska suradnja. Medijski centar će u nastavi više mediji surađivati i studenti neće biti specijalizirani samo za jedan medij, već će imati iskustva u svim medijima. Ideja je da stasa u centar novinarske izvrsnosti u Hrvatskoj i šire. Uskoro ćemo i krenuti s osnivanjem znanstvenog centra posvećenom kulturi eksperimenta i inovacije u medijima i novinarstvu. A onda su tu i nastava, znanstveni projekti, stručni projekti, i najvažnije – naši studenti! Također, moram spomenuti da je cilj Medijskog centra sudjelovanje na raznim stručnim projektima te da postanemo lider u medijskim inovacijama i osmišljavanju novih novinarskih i medijskih formi, koje su usmjerene mladoj publici, a koje će služiti kao inspiracija našim medijima, da se malo pomaknu i postanu inovativni u medijskim sadržajima.
U poslu me najviše veseli mentorski rad sa studentima, naročito u sklopu smjera Televizija i Televizije Student. Tamo ih najbolje upoznajem, pratim i usmjeravam u njihovom radu, svjedočim tomu kako napreduju iz dana u dan, kako su sve bolji, kreativniji, spretniji i zadovoljniji. Velika mi je nagrada da mi se u životu tako potrefilo da mogu spajati dva zadovoljstva – rad s mladima i uživanje u novinarstvu.
Laboratorij za istraživanje novinarstva – Kako djeluje, čime se bavi, koja mu je uloga?
U sklopu jednog istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost, oformili smo još 2020., pod vodstvom prof. Tene Perišin, novinarski istraživački laboratorij po uzoru na Amerikance koji imaju u sklopu fakulteta tzv. laboratorije u kojima gledaju kako da se približe publici na novi način, osobito mladima. Kada smo putovali po Americi, gledali kako i što oni rade, gledali smo njihove eksperimente i koji su im najuspješniji te smo napravili seriju video eksperimenata u kojima smo testirali – dvije verzije jedne novinarske priče.
Zanimalo nas je koji su to pomaci u sadržaju, formi ili njegovoj prezentaciji koji privlače mladu publiku i povećavaju njihovu percepciju vjerodostojnosti tih sadržaja. U jednom primjeru smo imali personalizaciju, u drugom nismo te smo testirali koji pristup publici najviše odgovara. Testirali smo i načine na koji se obratiti publici, direktno ili indirektno te koliki stupanj upliva publike najviše publici odgovara. Većina publike kaže da je danas novinarstvo previše negativno pa smo testirali pristup temi koja se više fokusira na problem i drugu koja nudi i potencijalno rješenje te testirali gdje je balans, s ciljem da se informiraju, nešto nauče i da pogledaju video do kraja. To mjerimo u fokus skupinama i anketama.
To je samo dio naše ideje prema kojoj idemo, a, to je da postanemo centar novinarske izvrsnosti, ali i znanstvenih inovacija koje direktno transformiraju i unapređuju postojeće novinarske prakse i stvaraju sadržaje koji su kvalitetni i zanimljivi mladim publikama.
Promjene na FPZG-u, u kojoj se mjeri studij novinarstva promijenio u odnosu na prije 15 godina?
Promjena ima. Dolazi nam spomenuti Medijski centar, radit će se reforma studija novinarstva koji je već u dijelovima inovirao, ali važno je da se dogodi i ta cjelokupna reforma – da se neki kolegiji promijene, a neki spoje i usklade s promjenama koje se događaju na tržištu rada jer to nam je potrebno. S novom zgradom je krenula i nova energija. Tu je i smjena generacija, što se tiče profesorske strukture, dolaze Milenijalci te tu dolaze nove ideje. Veliki dio nas koji smo sada na Odsjeku za novinarstvo i medijsku produkciju, svi smo završili taj fakultet i razumijemo sve njegove vrline i mane te prepoznajemo što je studentima potrebno da iz obrazovne institucije izađu što spremniji za tržište rada.
Trener ste „konstruktivnog novinarstva“, odnosno novinarstva usmjerenog na rješenja – što je to? Od kuda potreba za takvom vrstom novinarstva?
U Hrvatskoj sam trenutačno jedina solutions journalism trenerica. Upravo to je područje u kojem sam se najviše specijalizirala. O tome sam radila doktorat u Cardiffu, odnosno BBC-u. Konstruktivno novinarstvo i solutions novinarstvo su neke nove alternativne novinarske prakse koje pokušavaju promijeniti mindset novinarima i osvijestiti ih koliko je vrijedno izvještavati i o onome što funkcionira u društvu, da nije uvijek bitno uvijek samo izvještavati o problemima i tražiti krivca. Već da tu postoji i druga strana medalje, da ljudi žele znati što je to dobro, zašto je to dobro, kako je postalo dobro i to je ogroman pokret u Europi, solutions je snažan i u Americi, ali i kod nas ulazi na mala vrata. To je prilika za novinarske redakcije jer istraživanje pokazuju da je publika spremnija na takvu vrstu vijesti i da je spremnija takvu vrstu vijesti pratiti te da stvara bolji odnos s brendom ili medijem.
Sve kreće od sad već ne tako nove kritike novinarstva – a to je da izvještava samo o onome što ne valja u društvu, i da okreće sve na negativu, a nerijetko u tome i pretjera. Onda su mudre Dance na njihovom javnom servisu DR-u otrijeznile brojke koje su pokazale koliko publike su izgubili upravo zbog toga. I tako su napravili zaokret i stasalo je konstruktivno novinarstvo. Ideja je da, osim onoga što ne valja, treba pokazati o no što je dobro, svaki značajan ili barem inspirativan napredak u društvu, razgovarati o budućnosti, kao i uključiti više konteksta u izvještavanju, pokazati nijanse. I – uspjelo im je. Publika im se vratila, a dobili su i novu. Npr. dokumentarni film je trenutačno u velikom zanosu jer su velik broj pratitelja takvog formata – mladi od 18 do 25 godina.
Proučavam tu praksu već deset godina, i sama mogu reći da sam radila konstruktivne TV priče, a i doktorska teza koju sam obranila prije dvije godine bavi se jednom srodnom praksom, solutions novinarstvom. Sad sam trenerica obje prakse – i za novinare, ali i za svoje studente.
Kako se novinarstvo promijenilo u odnosu na 10 ili više godina?
Novinarstvo se itekako promijenilo u načinu na koji se obraća publici, ali i što se od novinara očekuje. Mijenjaju se forme, kao i nastojanja kako da se teme približe publici na nove načine – točnije, da se publika „uhvati“ na platformi koju najviše koristi. Prije 15-ak godina se polazilo od misli da kako god novinar napravi, obradi temu, publika će to prihvatiti. Danas nije stvar samo napraviti nešto da se napravi već smišljeno napraviti formu koju će publika doživjeti. Tu je ta najveća prepreka na kojoj smo trenutačno.
Kod nas je još uvijek borba, imamo stara uvjerenja, „stare“ redakcije, kulturu koja je nefleksibilna što utječe ne promjene koje ne dolaze na vrijeme, ne stvaramo svoje već „prepisujemo“ od drugih i „isprobavamo“, bez utemeljenih znanstvenih činjenica koje se danas lako mogu provjeriti. Oduvijek se govori da je novinarstvo u krizi, da, u krizi je, ali se način na koji bi trebalo ispuniti svrhu novinarstva, koja je uvijek ista, u puno kompleksnijem okruženju od onoga od prije 15 godina. Tu su i nove tehnologije koje su promijenile načine konzumacije sadržaja, očekivanja publike, ali i moć publike koja je postala zahtjevnija i s duboko usađenom novinarskom svrhom, da smo mi stup demokracije, da moramo ljudima objasniti što se događa u svijetu, usmjeriti , ako je to potrebno, da je put puno trnovitiji nego je to bilo prije.
Koji su to današnji izazovi s kojima se novinari susreću?
U posljednjih 10 godina publika konzumira sadržaj na društvenim mrežama, a ne putem kanala, odnosno medija koji su mogli kontrolirati informacije koje se plasiraju na van, što će ljudi dobiti i koja će to biti kvaliteta. Imamo sve manje kvalitetnog novinarskog sadržaja na društvenim mrežama i zbog samog algoritma tih istih mreža koji više „voli“ zabavan sadržaj od klasične novinarske forme kojoj je cilj informirati javnost. Tu se postavlja i pitanje svrhe novinarstva, odnosno trebamo li mi zabavljati publiku? Svakako da, u jednom segmentu, ali naša zadaća je pronaći odgovor na pitanje kako spojiti tu zabavu i novinarsku odgovornost i novinarsku svrhu. Puno je izazova s kojima se novinarstvo danas susreće. A i sami novinari od kojih se očekuje puno više nego prije, a pritom pokušavaju ne izgorjeti, biti ispred svih, a istovremeno izgraditi ili očuvati svoje mentalno zdravlje i općenito kvalitetan privatni život.
Što su nam donijele mlađe generacije? Kakva je trenutačna situacija?
Mladi studenti danas pokazuju dosta ujednačenu perspektivu, imaju unutarnju želju da potaknu promjene u društvu, da služe javnosti, ali nemaju naviku se informirati. Odnosno, imamo generacije studenata koji žele biti novinari, ali ne znaju da su ministar graditeljstva i potpredsjednik Vlade, ista osoba. Studiraju novinarstvo, ali svjesno izbjegavaju vijesti, osobito hard news. Naravno, rijetki su koji znaju da upravo to žele raditi. Naša istraživanja su pokazala da je želja za informiranjem među mladima od 18-22 godine jako mala. Oni slučajno nailaze na vijesti, uglavnom putem društvenih mreža, a najviše informacija prikupe u krugu obitelji. Formiraju razmišljanja o politikama iz druge ruke te preuzimaju kao svoj stav. Tek nakon završetka fakulteta im se javlja potreba za odgovorima na neka pitanja, tada se počinju informirati i svjesno tražiti te provjeravati informacije. Biraju one sadržaje koji ih zanimaju te medije koji o tim temama izvještavaju.
Isto tako, istraživanja nam pokazuju da naši mladi ne vjeruju medijima i njihovoj vjerodostojnosti dok, s druge strane, novije istraživanje u kojem sam sudjelovala, a koja između ostaloga ispituje i vjerodostojnosti medija u Nizozemskoj i Australiji, pokazuje da mladi uopće nemaju potrebu preispitivati vjerodostojnost medija jer su kroz obrazovni sustav naučili koja je svrha medija te da su isti sastavni dio života. Treba cijeniti nove generacije jer su to generacije koje traže ono što se mi nismo usudili i sigurna sam da će upravo oni biti zaslužni za velike promjene.
Kako AI mijenja način rada novinara? Treba li ga se bojati ili ga treba koristiti kao alat?
AI još uvijek gledam iz prikrajka, no znam da je implementacija nužna. Umjetnu inteligenciju percipiram kao alat koji će nam uvelike olakšati procese rada, od toga da nam napravi transkript, do toga da nam strukturira podatke koji su nam važni za istraživanja, da nam da ideje, da nas „pogura“ u smislu da naši moždani kotačići počnu raditi, tj. da brže dođemo do rješenja i ideja. S druge strane, AI otvara puno ugroza za novinarstvo, medije i vjerodostojnost struke. Struka bi se oko toga trebala dogovoriti s tehnološkim kompanijama koje razvijaju umjetnu inteligenciju kako da radimo zajedno, a ne da struka postane kolateralna žrtva umjetne inteligencije.
Tu su svakako i etičke implikacije na novinarstvo, na medijski prostor, odnosno što sve teže možemo razlikovati istinu od laži i smatram da je umjetna inteligencija ogromna prilika za medijsku inovaciju i da će dramatično promijeniti novinarski posao koji se radi iz dana u dan, ali s druge strane će trebati pametno pravno uspostaviti pravila o tome u kojoj mjeri će umjetna inteligencija biti alat koji se koristi u novinarstvu. Mene najviše u svemu tome brine odvojenost koju umjetna inteligencija može stvoriti između novinara i ljudi, odnosno publike jer je upravo ta ljudska, odnosno novinarska prosudba i ljudski upliv koji mi kao novinari imamo u komunikaciji s ljudima, to je nezamjenjivo i nužno. Ono što danas vidim, kod svojih studenata je također zabrinjavajuće, a to je činjenica da im umjetna inteligencija zapravo služi kao prečac koji im onemogućuje da samostalno prolaze procese koji ih dovode do određenih rješenja, a smatram da je taj proces nužan da bi se razvio određeni način razmišljanja i inteligencija, da im utre neke putove i sinapse koji će im pomoći u situacijama kada se nađu uživo, na terenu, kada im umjetna inteligencija neće moći pomoći. Postavlja se pitanje: Gdje je tu kreativnost? Iako, kao novinari, moramo biti nepristrani, ljudski upliv je izuzetno važan za kvalitetnu novinarsku priču. Vjerujem da ćemo novinare za 5 godina morati odgajati na potpuno drugačiji način i da već sada moramo krenuti s time.
Može li se danas financirati kvalitetno novinarstvo bez oslanjanja na clickbait i senzacionalizam?
Kvalitetno novinarstvo kod nas može, i mora, postojati i opstajati, ali prethodni zadatak je obrazovati publiku da je kvalitetno novinarstvo presudno – naročito u našem društvu. I dalje mislim da se takvu spremnost i svjesnost ima tek manjina, a jesu li za to odgovorni obrazovni sustav ili sami mediji koji zaboravljaju što je kvalitetno… Rekla bih da je oboje. Uglavnom, kvalitetnog novinarstva će uvijek biti, ono je Hrvatskoj nužnom ali zasad se nitko do njega neće usput i obogatiti; eventualno će pristojno živjeti. Zato onaj tko danas postaje novinarom, možda još više nego prije, dok smo ti i ja postajale novinarke, treba imati duboku vjeru u svrhu naše profesije, i naravno, u sebe.
