Talijanski projekt Renata Basterija spaja umjetnost, igru, storytelling i umjetnu inteligenciju kako bi pasivno gledanje pretvorio u sudjelovanje.
Može li umjetna inteligencija pomoći publici da se dulje zadrži pred umjetničkim djelom?
Talijanski projekt VANFROG.ART pokušava upravo to. Umjesto da AI koristi samo za proizvodnju novih vizuala, autor Renato Basteri gradi format u kojem umjetna inteligencija postaje alat za storytelling, interakciju i ponovno otkrivanje klasične umjetnosti.
U središtu projekta nalaze se dva lika: René VANFROG, zelena žaba plavih očiju i plavih naočala, te Julie, malo sramežljivo pače. René ulazi u poznata umjetnička djela kako bi pronašao Julie, koja se skriva unutar slike. Publika dobiva isti zadatak — pažljivo promatrati djelo i pronaći skriveni detalj.
Od pasivnog gledanja do sudjelovanja
Igra je jednostavna, ali mehanizam iza nje prilično je zanimljiv.
Osoba koja prva pronađe Julie može između dva ponuđena umjetnička djela odabrati sliku za sljedeću igru. Nakon toga publika dobiva dodatni sadržaj o slikaru, tehnici, umjetničkom pravcu, kontekstu i zanimljivostima povezanima s djelom.
Ideja nije samo zabaviti publiku, nego je navesti da zastane, promotri detalje i provede više vremena uz umjetničko djelo.
Basteri upravo to definira kao jedan od glavnih ciljeva projekta: pasivno gledanje pretvoriti u sudjelovanje, znatiželju i otkrivanje.
„Tehnologija ovdje nije cilj, nego sredstvo kojim se pokušava vratiti pažnja.”
AI kao novi kreativni alat
VANFROG.ART zanimljiv je i zbog načina na koji pozicionira umjetnu inteligenciju.
Basteri AI ne vidi kao zamjenu za ljudsku kreativnost, nego kao radni alat i kreativnog sugovornika koji mu omogućuje razvoj vizualnog jezika, narativa i novih načina približavanja umjetnosti publici.
Projekt razvija samostalno, koristeći pritom alate poput Geminija i ChatGPT-a.
U press dossieru autor naglašava i širu poruku projekta: umjetna inteligencija ne mora služiti samo automatizaciji, nego može pomoći u razvoju ideja, stvaranju novih formata i približavanju kulture publici.
Upravo je to možda i najzanimljiviji aspekt cijele priče iz perspektive kreativnih industrija — AI ovdje nije krajnji proizvod, nego sredstvo kojim se gradi iskustvo.
Od društvenih mreža do Times Squarea
Projekt je krenuo u travnju 2026. s približno 200 pratitelja, a do kraja rujna narastao je na 7.353 pratitelja.
Prema podacima autora, VANFROG.ART je u posljednjih 30 dana ostvario 111.000 pregleda, dok je u srpnju zabilježeno oko 182.000 pregleda.
Digitalni projekt u međuvremenu je dobio i fizičku dimenziju.
Jedno od djela 12. lipnja 2026. prikazano je na velikom digitalnom ekranu na Times Squareu u New Yorku, u programu koji se odvijao tijekom 24 sata. Projekt je potom predstavljen i na izložbi u Milanu.
Time je VANFROG.ART napravio zanimljiv prijelaz: od svakodnevnog digitalnog formata na društvenim mrežama do fizičkog izlagačkog i međunarodnog konteksta.
Projekt koji je postao i knjiga
Priča o Renéu i Julie izašla je i iz digitalnog okruženja.
Objavljena je dvojezična knjiga Dove si nasconde l’anatroccolo timido? / Where is the shy duckling hiding?, koja isti princip igre prenosi na papir.
Čitatelj i dalje traži Julie skrivenu u velikim remek-djelima, dok René ostaje vodič kroz priču. Knjiga tako dodatno širi koncept projekta i njegovu kombinaciju umjetnosti, igre i sudjelovanja.
Može li AI pomoći publici da bolje gleda?
U vremenu kratke pažnje, beskonačnog scrollanja i sadržaja koji se konzumira u nekoliko sekundi, VANFROG.ART zanimljiv je upravo zato što ide u suprotnom smjeru.
Koristi digitalne platforme i umjetnu inteligenciju kako bi publiku naveo da uspori.
Da pogleda još jednom.
Da pronađe detalj.
Da se zapita tko je autor, kada je djelo nastalo i što se zapravo nalazi pred njom.
I da, gotovo neprimjetno, provede malo više vremena uz umjetnost.
Možda je upravo u tome najzanimljivija lekcija ovog projekta: AI ne mora nužno ubrzavati sadržaj. Može nas i natjerati da zastanemo.
